Home > Tradition > [:SH]Fašinada[:]

[:SH]Fašinada[:]

[:SH]Uvod – Peraška fašinada, po svom karakteru, predstavlja jedinstvenu ceremoniju cjelokupnog mediteranskog bazena. U njenoj jednostavnosti, lišenoj svakog folklornog elementa, sačuvano je  drevno sjećanje na početak stoljetnih napora koji su bili potrebiti da bi se oko male hridi (škrpjela), formirao otočić s platoom na kojem se uzdiže duhovni dom presvete Bogorodice u kojem se ona štuje pred najznamenitijom ikonom  koje je duhovno na-sljeđe ne samo Boke, nego i čitavog jugoistočnog Jadrana na poseban način častilo od 1452. godine pa do danas.

22. VII., dan sv. Marije Magdalene, koji je, po svoj prilici, i bio dan kada je Perast preuzeo obvezu da zasipanjem oko male hridi formira otočić i Gospino svetište, koji su tijekom vremena zaista postali duhovno uporište i to ostali do današnjeg dana. Bez primjera je taj poduhvat i u širem civilizacijskom krugu kao što je i bez pandana i sama fašinada. Put kojim procesija barki ide prema otočiću jednako podsjeća na teške dane turske okupacije Boke od Risna do Herceg Novog kao što nas na to podsjeća i odsustvo žena u samoj procesiji. Barke idu uz obalu sve do najbliže točke otočića da bi zatim u pravoj liniji stigle do njega. I to je put kojim se i u stara vremena plovilo do otoka kako bi se izbjegao eventualni napad turskih lađica iz susjedstva. Nekada su u fašinadi sudjelovali samo odrasli muškarci što podsjeća na naporne, odvažne i rizične peraške očeve iz burne prošlosti. Prisustvo svećenika i, nekoć gradonačelnika, u prvoj barci koja predvodi procesiju svjedoči o onoj neraskidivoj vezi života i vjere koja je karakterizirala drevna vremena Boke. Isto tako pjevanje arhaičnih peraških bugarštica muzička je memorija onog raspoloženja i veselja koje je pratilo napore dnevnog ži-vota Peraštana. Skromna večera koja se u tišini blagovala nakon obavljenog posla i molitve bila je svojevrsni sakralni čin u kojem su mještani pečatili svoje zajedništvo bar kad su u pitanju dobra općeg karaktera.
Povod za fašinadu – Na prostoru između Strpa i Dobrote (sv. Stasije), proteže se jedna podmorska kosa ili greben, široka oko pet metara. Na dva su mjesta izdanci te kose: otočić sv. Jurja i, stotinjak metara na zapad, jedan greben ili hrid. Dobro sačuvana tradicija spominje da su braća Mortešići, ribajući po noći na sred mora, našli 1452. god., Gospinu sliku na toj morskoj hridi (greben, „lega”, „škrpio”, „škrpjel”). Pobožan se narod, dirnut nenadnim ozdravljenjem teško bolesnog Mortešića, odluči da se na toj hridi sagradi crkvica u čast Gospe i da se u njoj smjesti slika.
Stoljetnim potapanjem kamenja, brodova i baraka oko jedne prirodne hridi nastade umjetni otočić Gospe od Škrpjela (3060 m2). U jednom podnesku duždu (1603. god.), čita se kako su Peraštani potopili do 100 starih brodova, krcatih kamenjem za znatan porast otočića.
13. X. 1963. godine M. M. iz Đurića svojom novom barkom donio je kamenje i potopio ga kod otočića. Na riječi „U ime Oca” bacio je prvi kamen; na riječ „Sina” drugi, a na riječi „Duha Svetoga” treći, a zatim sve ostalo. Potom je barkom obišao otočić, a zatim ušao u crkvu da se pomoli. Nakon toga dodao je: „Barka ne smije nositi nikakav teret dok ne odnese kamenje pod školj. To je stari običaj!”
Godine 1663., u jednoj parnici pred mletačkim Vijećem Četrdesetorice ističu Kotorani, kako su Peraštani 1484. god., zapremili crkvu Sv. Marije od Škrpjela koju su sazidali na grebenu. Nakon smrti opata Pompeja Pasquali-ja (3. V. 1535.), odluče Peraštani sagraditi „vrlo otmjenu crkvu Blažene Djevice, nazvane od Škrpjela, na obližnjemu otočiću”. Na vrhuncu svoje ekonomske moći Peraštani podigoše današnju crkvu u drugoj polovini XVII. st.
Što je fašinada? – Na dan 22. VII., kada se po predaji slavi našašće Gospine slike ili početak izgradnje otočića, Peraštani dovlače svojim barkama kamenje i potapaju ga oko otočića. Ovaj se običaj naziva „fašinada” (od talijanskog fascinare,-ta, a u općinskom ceremonijalu „fassinada”, a znači dovlačenje). Nije to radi samog običaja, nego zbog praktične, tehničke potrebe. More, osobito zimi, podriva tlo pa se na tim točkama nabaci kamenje.
„Fašinade” su bile običaj u mletačko doba. Bile su kulučki javni radovi, naime dovoz materijala za građu ili rad za koju drugu javnu potrebu, gdje se obično nešto dovlačilo. Ceremonijal je predviđao i prijenos spomenute „fašinade” na blagdan Preobraženja (6. VIII.) za slučaj, da se običaj dogodi na svečanost Gospe Karmelske, jer se ovaj blagdan slavio u nedjelju iza prve svečanosti (16. VII.) predviđene crkvenim kalendarom.
Po starim odredbama ceremonijala, 21. VII., uvečer, oglasilo bi se po mjestu, po naredbi kapetanovoj, da se nitko ne smije udaljiti izvan mjesta pod prijetnjom globe od pet dukata, nego da sve barke, velike i male, pođu na „fašinadu”, a tko ne bi imao svoju, mogao je ići s drugom; tako i svi mještani, koji imaju svoje barke. Jedan bi od prokuratora na otočiću izbrojio barke.
Tijek procesije – Uvečer, 22. VII., u smiraj sunca, mladići, pod upravom Vojvode, nakrcaju kamenjem oveću barku o trošku Općine na istočnom dijelu Perasta (Luka, ponta Đurišića). U jednom periodu prva je barka bila kaić Školja u kojoj je bio svećenik (opat), gradonačelnik, veslači (2 ili 4) i pjevači, a zatim je slijedila velika barka iz Strpa s kamenjem i za nju je Općina davala 100 dinara. U novije vrijeme prva barka je od nekog mještanina. U njoj su župnik, nekoliko uglednih građana iz Perasta, pjevači i veslači. Pridruže im se, međusobno povezane, i druge barke pune kamenja o trošku privatnika, iz Perasta i okolnih mjesta (Strp, Kostanjica, Đurići, Stoliv). Običaj je da u barkama budu samo muškarci i da se vesla. Pjevači počinju pjesmu: Oj vesela veselica (od Pošova do pjace sv. Nikole), a od pjace sv. Nikole do Školja: Dvoje mi drago zaspalo. Kad prva barka zađe iza Školja tada se driješe te se baca kamenje na ona mjesta gdje je najpotrebnije radi jačanja podloge otočića. Običaj je da se svečanim zvonenjem zvona dočekaju barke. Nakon toga je u crkvi krunica. Slijedila je, u prošlosti, i skromna večera (kruh, pečena janjetina, sir i salata) u prijateljskoj veselosti.
Barke se kite zelenilom od kada su u Perast došli Poležani, 1921. godine. Na fašinadi nije bilo zastava. Razlog je što se zastave poslije zalaza sunca nikad ne viju, nego skidaju.
Najmanji broj baraka zabilježen je 1909. god. – 2, a najveći 1973. godine – 50.
Petstočetrdesetideveta je godina po redu od onog dana kad tradicija tvrdi da je prvi kamen bio spušten u čast Bogorodice koja s tog kamena i danas istim zaštitničkim pogledom gleda na Perast i Boku. Naravno, vremena i okolnosti su se promijenili i mi u njima. U tom smislu peraška fašinada  po svom karakteru sve više poprima obilježje jedne folklorne atrakcije. U dnevnom osipanju i procesu zaborava svega onoga što je nekad činilo tradiciju i čar naših malih zavičaja, ona dragocjeno danas povezuje prošlost sa sadašnjošću i u jednostavnosti svoje simbolične ljepote, uliva nam povjerenje da ćemo i u buduće uspijevati održavati u sebi vrijednosti kao najdragocjeniju opremu za naše putovanje u budućnost.

OJ VESELA VESELICE
Oj vesela veselice
vesele ti oči imaš
Koga god si pogledala
Svakome si ranu dala.
I mene si pogledala
I meni si ranu dala.
Srce moje srce tvoje
U ljubavi sapleteno
Kao brštan oko duba
U zelenoj tvoj dubravi.
Upisat ću ime tvoje
Posred gore brštanove.
Koj’ pohodi neka štije
Izranjeno srce moje.
DVOJE MI DRAGO ZASPALO

Dvoje mi drago zaspalo;
Kad legoše, rekoše:
Ko se prvi probudi,
Jedno drugo da budi.
Probudi se djevojka
Stane budit djetića:
Ustaj, ustaj, moj Mijo,
Jer je zora dan bio (=bijeli)
Da idemo u polje
Da beremo ružice
I mirisne ljubice.
Al’ te molim, moj Mijo,
Kad budemo  u kolo
Ne fataj se do mene
Nego druge do tebe,
Da ne reknu zlotvori
Da smo dvoje ljubljeni,
A mi nijesmo doista
Nego sinoć i jutros
I opet ćemo dovečer.

Dvoje mi drago zaspalo
Janje moje zaspalo
Dvoje mi drago zaspalo
Janje moje bijelo

[:]